Bilo jednom u Americi

Posljednji film Sergia Leonea. Život mladih židova na surovim ulicama geta New Yorka. Ljubav, izdaja, propuštene žitvotne šanse, sve su to teme filma
Bilo jednom u Americi

By: ZardWi

Talijanski redatelj Sergio Leone, poznat kao majstor “spaghetti Westerna”, (za koje smo pisali recenzije) proveo je 16 godina razvijajući svoju jedinu suvremenu dramu, koja mu je ujedno postala i konačni film. Postavljena na melankoličnu pozadinsku glazbu Ennia Morriconea, Bilo jednom u Americi (1984.) epsko je postignuće s trajanjem od 3 sata, 49 minuta . Pohvaljen na Filmskom festivalu u Cannesu. Međutim, film su sramotno platili njegovi producenti za američko tržište. Skraćeni rez rezultirao je kritičnim padom, razočaran lošim uspjehom, kao i reakcijama kritike i publike na ovu verziju, Leone sve do svoje smrti 1989. nije više snimio niti jedan film. ali eventualno puno izdanje originala dovelo je do mnogih postignuća filma.

Radnja Bilo jednom u Americi je postavljena u doba prohibicije 20. stoljeća. Tražeći izlazak iz siromaštva i nesposobnosti židovskih četvrti, pet delinkvenata započinje život kriminalca. Max (James Woods), njihov vođa i Noodles (Robert De Niro) stvaraju vezu apsolutnog povjerenja, no Noodles je manje zainteresiran za uspjeh, više za Deborah. Sestru prijatelja, koja sanja da postane glumica. Za ambicioznog Maxa, koji želi vladati gradom, žene nisu ništa drugo nego objekti temeljnih želja. Razlike dvojice prijatelja na mene su ostavile veliki utjecaj, često ono što nam je najpotrebnije nalazi se ispred nas. Film započinje tako da Noodles bježi od svojih progonitelja i napušta New York – grad koji više neće vidjeti 35 godina.

Iako je Bilo jednom u Americi Leoneova počast gangsterskim filmovima i njegov prvi film koji se odigrao u Americi, on također ima mnogo toga zajedničkog s redateljevim ostalim djelima. Uključujući teme poput svijeta u kojem se muškarci natječu za moć, prijateljstvo, ljubomora i izdaja. Također suptilni pokreti, izraz lica glumaca govori glasnije od njihovih riječi. Sličnost je također u upotrebi krupnih planova i nasilja. Ovi bitni Leoneovi elementi potpomognuti su nezaboravnnom glumačkom postavom: De Niro, Woods, Joe Pesci, Burt Young i tako dalje.

Jednaka izvrsnost može se naći u živopisnom uređivanju, koje se s lakoćom kreće između različitih razdoblja povijesti New Yorka. Od drastičnih, tmurnih 1920-ih do 60-ih i u pažnji prema detaljima kroz koje su prikazane ličnosti i društvene okolnosti. Posebno bih izdvojio prikaz New Yorka dok je radnja pratila mlade razbojnike, toliko realan prikaz života me oduševio.
Scena s jednim od delikvenata koji nosi kolač djevojci nosi u sebi suštinu života dječaka tih godina. To je prizor koji vam mami osmijeh na lice, ali i onaj koji prikazuje siromaštvo s kojim su se u to vrijeme suočavali imigranti.

Određene teme u filmu Bilo jednom u Americi se razlikuju od onih iz Leoneovih prethodnih filmova. Te ideje uključuju kajanje i nostalgiju te da priča nema ni junaka ni negativca. U ostvarivanju svojih snova muškarci s krvlju na rukama suočavaju se s porazom i povlače se u svoje sjećanje. Na neki način, priča je Leoneova „U potrazi za izgubljenim vremenom“; Nodles, čak i nakon 35 godina skrivanja, i dalje nje u stanju pustiti prošlosti i krenuti naprijed. Čitavo njegovo postojanje u drogeraškoj fazi vrti se oko razmišljanja o Deborah, koja ga je napustila i uputila se u Hollywood. O nevinim, srdačnim vremenima provedenim s dobrim prijateljima. Koliku je tugu krio u sebi, u tome je veličina ovog filma. Prikaz ljudske boli i patnje za stvarima koje nedovoljno poštujemo.

Osobito pamtljive i romantične su interakcije Noodlesa i Deborah kao djece. Postoji takva romantičnost u sceni gdje Deborah (koju impresivno glumi Jennifer Connelly) odaje dostojanstven sjaj plešući sama na uvjerljivu melodiju „Amapola“, dok Noodles viri u nju kroz rupu u zidu.

Morriconeova glazba je briljantna, ali vrijedi primijetiti pjesmu Beatlesa “Yesterday”. Kombinacija Morriconea i Beatlesa mene je osvojila pa sam odmah iza gledanja išao poslušati tu verziju pjesme. Leone je odabrao ovu pjesmu koliko zbog teksta, toliko i zbog žalosne melodije. Ova balada o gubitku onoga koga volite, a koja savršeno obuhvaća Noodlesovu sklonost vezivanja s prošlošću.

Govori se da se Leone, koji nikada prije nije radio s De Nirom, postao opčinjen glumcem i planirao ga kao vodeću ulogu u nadolazećem epu smještenom u Lenjingradu pod nacističkom vladavinom. Redatelj nije doživio da se njegovi planovi ostvare: Leone je preminuo 1989., u dobi od 60 godina. Međutim, njegovo nasljeđe živi i u radu redatelja poput Martina Scorsesea, Clinta Eastwooda i Quentina Tarantina.

I ovaj put fenomentalni Danski nacionalni simfonijski orkestar izvodi temu iz filma, poslušajte:

ZardWi

A man who is believed to have magical powers and who uses them to harm or help other people. Širok opus TV serija & Filmova. Nakon što filmovi postanu prekratki nastupaju serije.

Napiši komentar